? Crne Lokve

kocerin.info

sirokibrijeg.ba

kocerin.ba

vladazzh.com

www.medjugorje.hr

sirokibrig.com

jabuka.tv

hercegbosna.org

hrvatibh.com

domovinskirat.hr

abcportal.info

pobijeni.info

franjevci-siroki-brijeg.info

hrsvijet.net

 

NAJSTARIJA ROĐENA CRNOLOKVANKA MATIJA GALIĆ PROSLAVILA 99 ROĐENDAN


Preživjela tri rata, a kao udovica podigla sedmero djece

Foto: Ljiljana Marić

Matija Galić koja je rođena 1914 u Crnim Lokvama proslavila je 99 rođendan u Velikoj pokraj Požege. Ona je najstarija Crnolokvanka koja je 1953 godine sa obitelji odselila u Slavoniju iz rodnih Crnih Lokava i Hercegovine. Opširan i zanimljiv članak o njoj možete pročitati na linku večernjeg lista od 13.01.2013

 

 

 

http://www.vecernji.hr/vijesti/prezivjela-tri-rata-a-kao-udovica-podigla-sedmero-djece-clanak-497050  

 

Partizansko priznanje o ubojstvu fratara na Kočerinu, kao i svjedočanstvo svjedoka ubistva naših fratara na Kočerinu možete pročitati na linkovima ispod 

http://www.pobijeni.info/news_files/SP,%20II,%202%20%283%29,%202009.pdf

http://www.pobijeni.info/userfiles/Jolic-fra-Valentin-Zovko.pdf

 

 

BAKA ŠIMA POLITIČKA UZNICA - ŽRTVA PORAĆA

 

Piše: Doc. dr. sc. Mile LASIĆ

 

Poslije završetka Drugoga svjetskoga rata, UDB-a je na području Širokog Brijega i šire, okrutno ubila veliki broj „križara“, odnosno „škripara“, čija je tijela izlagala na raznim mjestima u Općini (zidovi groblja, mostovi, seoski trgovi, ceste, itd.), gdje su pokazivani za primjer što će se dogoditi onima koji surađuju s „ustaškim odmetnicima“. Te žrtve nazivamo poratnim žrtvama. Također u žrtve poraća spadaju i članovi njihovih obitelji, sumještani i prijatelji (brojni civili, žene, djeca, starci, bolesnici itd.) koji su „radi viđanja s križarima“ mučeni i ubijani.

Isto tako je u poratnim godinama UDB-a veliki broj civila, samo na osnovi sumnje da se viđaju s križarima, zatvarala i osuđivala na višegodišnji strogi zatvor s prinudnim radom, što su ga izdržavali po raznim kazamatima u bivšoj Jugoslaviji. Tako je npr. 25. studenoga 1947. (na sv. Katu) UDB-a uhitila skupinu od 20-tak civila iz sela Crne Lokve, župa Kočerin i dvoje po dvoje vezane provela u Istražni zatvor u Crnim Lokvama i Kočerinu gdje su ih desetak dana pod prisilom ispitivali (bez hrane i vode, grubo premlaćivani). Zatvorenike su, preko zatvora u Lištici, 3. prosinca 1947. prebacili u zatvor u Mostaru, gdje ih je Okružni sud u Mostaru presudom broj: K. 492/47 od 26. 12. 1947. osudio na strogi zatvor od dvije godine s prinudnim radom.

Od petoro osuđenih u navedenoj presudi, trećeoptužena bila je i moja baka (s mamine strane) Šima Brekalo r. Crnjac, ž. Ludvikova, rođ. 1900., majka koja je rodila devetero djece. Ona i pored prijetnji, mučenja, premlaćivanja, istrage i suđenja nije priznala navodni zločin, čime je hrabro posvjedočila svoju vjeru, rodoljublje i domoljublje. O baki Šimi nisam puno znao, jer ni moja majka nije puno upamtila o njoj, budući da je i sama bila dijete kad joj je majka bila u zatvoru, a netom po izlasku nesretno stradala. Evo što su mi mama Ruža i teta Jurka rekli o baki Šimi.


Baka Šima Brekalo r. Crnjac rođena je 1902. u Britvici. Udala se najvjerojatnije 1926. ili 1927. u Crnim Lokvama ili u Kočerinu za Ludvika Brekala iz Crnih Lokava, a umrla je nesretnim slučajem – padom sa stuba, 27. rujna 1949. u 18 sati na Kočerinu u Matakovoj (Banožića) kući, nekoliko dana iza povratka iz zatvora u Zenici, prigodom preuzimanja hrane koju su nazivali „kvarti“ i koja se dijelila kao potpora pučanstvu iza Drugoga svjetskog rata. Pokojnu baku Šimu su tek sutradan dovezli u Crne Lokve konjskom zapregom, kako bi je pokopali na mjesnom groblju.

Dokumentaciju o bakinu uzništvu nisam našao u Mostaru, jer je uništena u Domovinskom ratu 1991./95. Međutim, ljeta 2009., na moju zamolbu, prijatelj mi je našao, kopirao i dostavio kompletan dossier iz arhiva zatvora u Zenici, koji sadrži mnoštvo pisanih podataka o baki Šimi, političkoj uznici i žrtvi poraća. To me je ponukalo da još više istražim bakin slučaj. Evo što se može iščitati iz pronađene dokumentacije i izjava svjedoka.

Prvo na što nailazimo u dokumentaciji je Presuda („u ime naroda“) Okružnog suda u Mostaru br. K. 492/47 od 26. prosinca 1947., kojom je Baka Šima zajedno s još četvero sumještana osuđena na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom, za svakog od optuženih, po dvije godine. U izrečenu kaznu uračunato joj je i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i u pritvoru, ali samo ono provedeno u Mostaru od 3. do 26. prosinca 1947., dok se vrijeme od uhićenja 25. studenoga (sv. Kata) do 3. prosinca 1947. nije uračunalo. Svih petero osuđenih, radi slaboga imovinskog stanja, oslobođeni su plaćanja troškova kaznenog postupka. Iz presude se jasno vidi da je baka Šima bila u istražnom zatvoru od 3. prosinca 1947. (iako je u pritvoru bila od 25. studenoga), a 26. prosinca 1947. (na božićni Stipanjdan) bila je osuđena na kaznu lišenja slobode od dvije (2) godine s prinudnim radom. Istom presudom i na istu kaznu zatvora osuđeni su i bakini sumještani: Ivan Brekalo Nikolin (1913.) iz Ljubotića, Stipe Brekalo sin Jakova (1914.) iz Ljubotića, Stojan Grbeša Antin (1908.) iz Ljubotića i Jure Grbeša Ivanov (1900.) iz Ljubotića.
 

U navedenoj presudi stoji da su sva četvorica suoptužena pred sudom priznala krivnju, a za baku Šimu stoji: „Opt. Brekalo Šima porekla je djelo pred sudom iako je u pripremnom postupku pred UDBA-om priznala, braneći se da je pred UDBA-om priznala iz straha. Međutim, njena obrana je neosnovana iz razloga, jer je sud stekao ubjedjenje da je optužena djelo porekla pred sudom kako bi izbjegla krivičnu odgovornost za isto, te je njeno priznanje pred UDBA-om uzeto kao istinito, na osnovu čega je sud ustanovio djelo kao i krivicu te je za isto proglasio krivom, uzevši joj prigodom odmjeravanja kazne kao olakšavajuću okolnost što je udovica sa šestero djece“.

Četvorici osuđenih u istom predmetu olakotna okolnost je bila priznanje, a baki Šimi, koja nije priznala djelo, sud je naveo da je udovica sa šestoro malodobne djece, kako bi joj izrekao istu kaznu zatvora kao i suoptuženima koji su priznali djelo. Kao krivica baki Šimi je navedeno da je „neutvrđenog dana i mjeseca 1947. sastala se u svojoj kući s ustaškim odmetnicima među kojima je poznala Dutinu Petra, a isto tako se sastajala s njima u mjesecu oktobru 1947. god., dala im hrane i pružala obavještenja o kretanju vojske“. Dati hranu u svojoj kući onome tko je u nevolji i tko spašava goli život skrivanjem u šumi nije nikakav zločin nego čin milosrđa. Pitam se što je vojska radila dvije i pol godine nakon završetka rata – okrutno ubijala pripadnike regularne vojske bivše Nezavisne Države Hrvatske.

Umjesto pouke o pravnom lijeku, u presudi na kraju stoji partizansko-komunistička krilatica: Smrt fašizmu – Sloboda narodu! A koliko je samo taj režim „u ime naroda“ i pod ovom krilaticom počinio ubojstava, mučenja, zatvaranja, nanio zla, boli, patnje, progona, teška kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda, tako da je pravo čudo da je trajao koliko je trajao.

U kaznenom listu Okružnog suda u Mostaru (pisanom ćirilicom!), pored osobnih podataka, stoji da je baka osuđena za kazneno djelo iz „čl. 3. toč. 14. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države“, a kao „pobuda djela“ navedeno je „mržnja protiv današnjeg poretka“. U kartonu osuđenika Kazneno-popravnog doma u Zenici dat je nešto detaljniji osobni opis osuđenice bake Šime, nego što je onaj u kaznenom listu Okružnog suda u Mostaru. Tako iz njega doznajemo osobni opis bake Šime: visoka stasa, prosijede kose koju plete, smeđe oči, duguljasto lice, pravilnog nosa i usta, 7 zubi nema, tetovirana u obje ruke i madež na desnoj ruci. Posebice je važno reći da u rubrici „Iz kojih je pobuda djelo počinjeno“ stoji „političkih“, čime je zapravo i ondašnji režim priznao da je baka Šima bila politička uznica. Baka je, do tada, bila neosuđivana, a zdravstveno stanje karakterizira iznemoglost, inače zdrava i sposobna. Karton daje i otiske svih prstiju desne i lijeve ruke.

U Matičnoj evidenciji br. 650/a Kazneno-popravnog doma u Zenici dat je osobni opis osuđenice bake Šime kao i drugi podaci od kojih izdvajamo: u zatvor (KPD) u Zenici baka je primljena 19. veljače 1948., a početak izdržavanja kazne računa se od 3. prosinca 1947. kada je dovedena u „Ćelovinu“, zatvor u Mostaru; godina rođenja stoji 1900. (bez dana i mjeseca) u selu Britvica, Mjesni narodni odbor Ljubotići, srez Široki Brijeg, NR BiH, zanimanje domaćica, vjera: rkt, udata, mjesto boravka Crne Lokve; u rubrici fotografija – nedostaje; u rubrici „Porodične prilike“ stoji: bračni drug Ludvik, šest kćeri u dobi od 4 do 17 godina: Jurka 17, Ana 15, Andra 10, Ruža 8, Marija 6 i Iva 4 godine, otac Ivan Crnjac i majka Janja Brekalo, brat Ante i sestre: Ilka ud. Soldo i Anica ud. Crnjac; živjela je s mužem u Crnim Lokvama, slaboga imovnog stanja; u rubrici „Lični opis“ isti kao onaj iz kartona osuđenika s tim da za čelo kaže da je srednje a obrve smeđe; u rubrici „Školska sprema“ stoji da je baka odgojena kod kuće, govori srpsko-hrvatski jezik i da je nepismena. Sljedeće rubrike su prazne: ukazi o pomilovanju, zdravstveno stanje i težina, bolovanje u zatvoru, knjiga stvari i dragocjenosti, zaposlenost za vrijeme izdržavanja kazne, izdržavanje kazne u ćeliji i zajedničkom zatvoru, pomoći, obračun kazne, usmeni i pismeni saobraćaj osuđenika za vrijeme izvršenja kazne, disciplinske kazne i dr.

Pošto u bakinu osobnom kartonu osuđenice nedostaje fotografija, zanimljivo je spomenuti kako je bakina obitelj dobila jedinu njezinu fotografiju, i to po svoj prilici onu iz osobnog kartona, što najvjernije pokazuje lik bake Šime. Naime, sliku bake Šime, vjerojatno iz nekog zatvora ili radilišta kamo je baka Šima išla prinudno raditi zajedno s drugim zatvorenicima, njezinoj je obitelji donio Ante Kvesić zv. Tukac iz Kočerina, koji je i sâm izdržavao kaznu zatvora s prinudnim radom, o čemu svjedoči presuda Okružnog suda u Mostaru br. K. 493/47 od 26. prosinca 1947. Obitelj pok. Ante Kvesića zv. Tukac me uputila na jedinoga živućeg suosuđenog s bakom Šimom, koji nešto više zna o tom slučaju. To je Stipe Brekalo zv. Jakišić, rođen 26. prosinca 1914. u Crnim Lokvama, Ljubotići, Široki Brijeg. On je drugoosuđeni u istome postupku s bakom Šimom: osuđen je na isto vrijeme i za isto djelo, a služio je kaznu zatvora u Mostaru i Zenici zajedno s njom i vrlo dobro se sjeća tih dana. Evo što o tome, 6. studenoga 2009. u svojoj rodnoj kući u Crnim Lokvama, meni i mojoj majci Ruži, kaže Stipe u svome potresnom svjedočenju:

«Bilo je to na sv. Katu 25. 11. 1947. kada nas je UDB-a pokupila po kućama i zatvorila, nas 20-tak, u kuću Petra Brekala (Dusparušića) zv. Đipića i u kuću Jure Grbeša zv. Đurinovića. Toga dana veliki je broj ljudi radio na čatrnji za rudnik. Uzeli su konope s dva samara za konje, dvojica drže, a treći veže ruke na leđima. Potom su upitali: „Hoćete li priznati što vas budemo pitali?“ Iza toga su uzeli u ruku kolce duljine 1,5 m koji su na sebi imali kvrge od grana i jedno po jedno udarali po leđima i prsima dok svaki ne bi pao na zemlju. Tako su Radu Brekala udarili 9 puta kolcem i deveti put je pao na zemlju. Stojan Grbeša od muških i Šima Brekalo i Iva Grbeša „Gusuša“ iz Cerovih Dolaca od ženskih su najžešće prebijeni, pri čemu je svugdje na mjestu udarca kolcem ostajalo modro. U tim kućama ostali smo dva dana i dvije noći, svezanih ruku na leđima, bez hrane i vode i mogućnosti odlaska na WC. Vrane [Frane] Soldo, stražar na rudniku ponekad bi, kad drugi ne gledaju, pomalo popuštao vezove pa se moglo lakše trpjeti.

Tih dana UDB-a je sazvala konferenciju u selu, gdje su govorili nazočnima da zatvoreni nikad ne će izići. Među zatvorenima je bila i Kata Galić zv. Miračuša i njezine dvije kćeri Anica i Andra. Anicu su vješali na konferenciji, pri čemu je viseći morala govoriti „Mene su ustaše prčile“ i druge slične gadosti. Nakon četiri dana, dvoje po dvoje vezanih ruku, prebacili su nas 10-12 na Kočerin gdje su nas zatvorili u pratarsku [fratarsku] kapelu. Morali smo se vezanih ruku okrenuti i gledati prema zidu. Na Kočerinu su nas također premlaćivali kolcem i ispitivali, gdje su se pojedini zatvorenici (Stanko i Drago Brekalo) onesvješćivali od boli. Cijelu tu akciju vodio je Ilija Galonja od Banjaluke, ne znam koji je čin imao. S Kočerina su nas prebacili u Lišticu u Unutrašnje (miliciju) gdje smo ostali nekoliko dana zatvoreni u ćelije u podrumu. Iz Lištice su nas autom prebacili u Mostar u zatvor “Ćelovinu“, a to je moglo bili 3. prosinca 1947.

U zatvoru u Lištici i Ćelovini nisu nas tukli, ali su uvjeti bili vrlo teški. Kod malog se broja stražara mogla obaviti nužda, dok ostala većina to nije dopuštala. Posebice mi se urezalo u pamćenje jedno mjesto u krugu (dvorištu) Ćelovine, uz jedno stablo, kamo su po noći izvodili zatvorenike, vezali ih i mučili pri čemu su se čuli jauci, a mnogi zatvorenici su tu okrutno ubijeni. Iza toga bi se začuo auto koje bi ubijene odvozio iz Ćelovine. Po izricanju presude (na božićni Stipanjdan 26. 12. 1947.), u zatvoru smo ostali oko dva mjeseca, kad su nas u veljači 1948. iz zatvora Ćelovina u Mostaru prebacili u zatvor u Zenici. Pri sprovođenju iz Ćelovine do vlaka na stanici su oko nas bili stražari s uperenim strojnicama. Ubacili su nas u vagone i zaključali i tako smo putovali do Zenice. Kad smo došli u Zenicu i prošli kroz kapiju zatvora, sve su nas postrojili i tada nam je upravitelj zatvora održao govor. Iz govora upravitvelja sam zapamtio sljedeće: “Ima vas tu i pravih, ali vas je sud osudio…, ne morate nikom govoriti zašto ste osuđeni…, u svakoj sobi postoji kućni red i morate ga poštivati…“ Šimu Brekalo, nakon što nas je pri ulasku u zatvor u Zenici odvojio muške od ženskih, nisam poslije vidio.»

Stipe dalje nastavlja priču o svom uzništvu: «Uvjeti su u zatvoru u Zenici bili teški, bilo nas je u sobi nabijeno i do tristo, hrana samo kruh i voda, bez dnevnog svjetla i zraka, tako da smo svi pocrnjeli. Malo bi se pomogli kada bi nam netko od rodbine došao u posjet i donio hrane. Tu sam ostao oko mjesec dana kada su nas ukrcali u vlak i odvezli u Travnik, gdje se radi velikog snijega nije moglo u Bugojno, a potom pješice preko Koprivnice na Kupres u radni logor Rilić, gdje smo radili na farmi ovaca iskope (temelje) za stambene zgrade i kopali kamen u kamenolomu za te zgrade. U logoru je bilo samo za nas muške dvanaest baraka, a bilo je i baraka za žene pokraj nas. Tu sam ostao oko godinu dana kada sam premješten u rudnik ugljena Barbara u Zenici gdje sam radio do isteka kazne.»

Iz opisanoga je djelomice rasvijetljen lik i djelo bake Šime, koju je njezina obitelj prerano izgubila. Zato je ovo sjećanje tek vraćanje maloga dijela duga prema mojoj baki Šimi, političkoj zatvorenici i žrtvi poraća, koju prošli komunistički režim, zatvor i prinudni rad nisu slomili, a baka Šima je ostala vjerna svojoj rimokatoličkoj vjeri, ustrajna u borbi za Hrvatsku i svoj rod, čime je njezino domoljublje i rodoljublje ostalo neokaljano. Ovo je ujedno i poziv svima onima koji to još nisu učinili, da slične primjere u svojoj obitelji istraže i zabilježe, kako se njihova žrtva ne bi zaboravila: „Nek' se mladi Hrvat uči / kako se za Hrvatsku muči.“


 


Primjerice, na Mosoru blizu Gostuše su 18. rujna 1946. pripadnici UDB-e su škripare (njih 9) na spavanju poubijali, a potom spalili, v. Karlo ROTIM, Župa Mostarski Gradac, Široki Brijeg, 1995., str. 159., ubojstvo škripara na Vranu, Čvrstnici i dr.

Vidi presudu Okružnog suda u Mostaru broj K: 492/47 od 23. prosinca 1947.

Jurka je najstarija bakina kći, posjećivala je pet šest puta u zatvoru u Mostaru i Zenici, tri puta „dragovoljno morala ići“ na omladinsku radnu akciju u Bosnu, za majčinu smrt doznala tek po povratku s omladinske radne akcije.

Roditelji bake Šime bili su Anto Crnjac i Janja r. Brekalo iz Britvice, Široki Brijeg.

U Matičnoj knjizi državljana vodi se godina rođenja 1902. U presudi Okružnog suda u Mostaru br. K. 492/47 od 26. prosinca 1947. stoji godina rođenja 1900., a na nadgrobnom spomeniku u Crnim Lokvama stoji upisano 1891 – 1949, gdje je godina rođenja grješkom upisana i za Šimu i za Ludviga (deset godina ranije). Za Ludviga je godina smrti trebala biti upisana 1955. umjesto 1954. Jedino je ispravno upisana godina Šimine smrti, 1949.

Rođen 24. 8. 1901., umro 9. 2. 1955., otac Grgo Brekalo i majka Šima r. Banožić.

Podatci u originalnoj Matičnoj knjizi umrlih, tekući broj 33.

Baka Šima je uhićena i mučena od strane UDB-e u istražnom zatvoru (Crne Lokve, Kočerin, Lištica i Mostar), Okružni sud u Mostaru je osudio na kaznu zatvora s prisilnim radom, zatvor izdržavala u Mostaru i Zenici gdje su loši zatvorski uvjeti smještaja i prehrane učinili da se baka Šima kući vratila, svjedoci kažu, „modra ko čivit“ ili „crneći se ko glavnja“.

Svjedoci su rekli da je uzela na leđa vreću od 60 kg pšenice i ponijela je niz drvene stube koje su se pod težinom prolomile, pa je baka Šima pala s visine, ostavši na mjestu mrtva.

Crne Lokve su tada bile u sastavu Ljubotića pa se za sve njih navodi da su iz Ljubotića.

Baka Šima je imala muža Ludvika, koji je umro iza nje 1955., i živu djecu u dobi od 4 do 17 godina: Jurka 17, Ana 15, Andra10, Ruža 8, Marija 6 i Iva 4 godine. Troje bakine muške djece umrlo je u ranoj mladosti: Ante (15.1.1932.-1937.), Rade i Marko (1938.) umrli su u ranom djetinjstvu, u dobi od samo nekoliko mjeseci.

Pravilnije Petra Ljubića „Ćutina“, koji je mučki ubijen u „Ljubića klancu“ gdje mu je postavljeno spomen obilježje. S Petrom su se još skrivali poznati Vinko Škrobo iz Dužica i Stipe Brekalo „Nević“ (ubijen u Rakitnu 1947., Šimin muž Ludvik i Stipe bili su od dva brata djeca).

Republika Hrvatska je donijela Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika iz 1991. (NN 34/91, 76/93, 52/94, 34/95, 164/98, 109/01) po kojem se priznaje status političkog zatvorenika. BiH nema takav zakon.

U Presudi stoji da je Šimin otac Ivan a u Matičnoj knjizi Anto, bakina godina rođenja 1900., a treba 1901., mjesto rođenja – Crne Lokve treba Britvica, da je udovica a nije, da je priznala djelo i krivicu a nije.

Rođen 1928., umro 2000., otac Blago i majka Anđa r. Soldo, kaznu zatvora izdržavao je u zatvoru Foča (Konjicu i drugim mjestima) u razdoblju od 2. 11. 1947. do 2. 11. 1948., ali je u zatvoru, bolje rečeno na prinudnom radu, ostao dulje pola godine do godinu dana. Istražni zatvor je oko mjesec dana trajao  na Kočerinu, a potom je prebačen u Mostar, tako da mu se vrijeme provedeno u pritvoru do presude, tj. 2. studenoga do 26. prosinca 1947., uračunalo u vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

Otac Jakov i majka Iva rođena Brekalo.

UDB-a je neke uhićene koji su priznali pustila, a radilo se o nekoliko ženskih osoba.

UDB-a se poslije rata služila raznim prljavim metodama kako bi „križare“ ogadila u narodu, npr. ubojstva u ustaškim odorama fratara i civila (primjerice na Kočerinu), silovanja u ustaškim odorama po selima i sl.

Kasnije sam saznao od drugih da su ubijeni odvoženi u Bijelo Polje gdje su negdje pod brdom zakopani.

Politički zatvorenik 215, veljača 2010.

 

KAKO JE SLAVLJEN BOŽIĆ U ZATVORU –svjedočenje Matije Galić (Miračove)

»Molitvenik nas je hranio i spasio«

Nakon što je u boljševičke ruke pao Široki Brijeg i drugi krajevi u Hercegovini, g. 1945. vodstvo partizanskog pokreta i Komunističke partije provodilo je čistke i zastrašivanja među stanovništvom koje je isključivo hrvatsko i katoličko. Pod svojim geslom »protiv okupatora i domaćih izdajnika« i pod krinkom antifašizma partizani su provodili svoje fašističke zločine nad nevinim stanovništvom, a to se posebno događalo prvih godina poslije Drugoga svjetskog rata. Tako su stradali širokobriješki franjevci, zatim mnogi nevini ljudi, žene, djeca, starci, starice. Njihova politika tražila je saveznike pretežno u pojedinim domaćim psihički labilnim ljudima koji su pod prisilom ili da bi preživjeli, odnosno domogli se nekih sitnih službica prokazivali domaće stanovništvo. Zabranjivali su blagdanska slavlja i sve što je za njih vezano. No što ih je komunistički fašizam više stezao, vjera je bila sve čvršća, a ljubav prema svojoj domovini sve veća.

U hercegovačkom selu Crne Lokve nedaleko od Širokog Brijega tako su na robiju 1947. osuđene majka i tri kćeri. Pod optužbom da su pomagale »škripare«, dakle one koji su se skrivali od partizanskih progona, Kata Galić koja je bila 1888. godište s kćerima Anicom koja je rođena 1919, Matijom 1924. i Androm 1927. osuđene su na zatvor. »To je bilo ujesen 1947. kad su partizani došli u naše selo po nečijoj izdaji te odveli moju majku, moje dvije sestre i mene u logor pod optužbom da smo davale hranu onima koji su bježali pred partizanskim masakrom«, prisjeća se Matija Galić koja živi danas u Požegi.

 

»Znali smo da je taj dan Božić, a onda osjećaji još više prorade. Na jednoj strani svjesni smo da je izvan zatvora blagostanje kakvo-takvo, ali je sloboda, dok smo mi u zatvoru bile gladne, ispaćene. Kad znadeš da je Isus tu i da ti nitko ništa ne može, onda je i to lakše.«

Do dolaska partizana u Hercegovinu živjeli su skromno kao i druge obitelji u njihovu mjestu. »U obitelji nas je bilo šest sestara, otac nam je umro od tifusa 1945. a braće nismo imali. Jedan naš bratić, Stipan Brekalo, bio je u hrvatskoj vojsci kao i većina mladića našega kraja. Sanjali su hrvatsku slobodu i u sve su druge političke opcije sumnjali. Još kad se čulo za partizane da dolaze u Hercegovinu te da pale, ubijaju, siluju, kradu, među stanovništvom je zavladao strah. Ljudi su nestajali preko noći potpuno nevini. Tako su se i ti mladići koji nisu bili po ratištima počeli skrivati i bježati od partizana, a među njima je bio i naš bratić Stipan Brekalo. Svaki kontakt s njima značio je smrt za mjesno stanovništvo, a tek ukoliko bi netko dojavio da im se pruža bilo kakva pomoć u hrani ili slično, slijedilo bi mučenje, zatvor. Pod tom optužbom uhitili su moju majku Katu, stariju moju sestru Anicu, mlađu sestru Andru i mene. Svezali su nas i odveli u obližnji Kočerin gdje je bilo mjesno sjedište Ozne. To je bila partizanska milicija koja je nanijela zlo potkraj rata hrvatskome narodu u Hercegovini. Nisu se oni obazirali tko je kriv, nego tako su odlučili kako bi što više Hrvata poubijali.

Sjećam se milicionara Gale koji je bio u Kočerinu kad su nas doveli svezane iz kuće. Tada su doveli mamu i nas tri sestre svezane, a onda su nakon kraćeg vremena mlađu sestru pustili da ide kući jer je najmlađa sestra imala 12 godina i ostala je sama. Gale nas je ispitivao, a jedan partizan, koji je bio iz Osijeka, odmah nam je rekao da će nas provesti u zatvor i da ćemo odležati u Zenici. Iako je bilo teško, nisam se plašila, jer znala sam da nisam nizašto kriva.

Samo smo se Bogu molile, jer znale smo da nam nitko ništa ne može, ako je Bog uz nas. Odatle su nas prebacili u ondašnju Lišticu i ondje smo provele dva mjeseca u Ozni. Bilo je mučno i tužno gledati kako muče i ubijaju ljude. Moja sestra Anica nije šutjela nego je rekla istinu pa su joj poizbijali sve zube i polomili prste. Sjećam se i jedne djevojke koju su doveli s Lisa i držali je dva dana zatvorenu u nužniku, a onda je odveli u njezino selo i tamo je ubili. Isto tako sjećam se dvojice mladića, Bubala i Šuška, te mučenja koje je Ozna nad njima činila. Imali su po 22 godine. Jedan dan odveli su Bubala i ubili ga, a što je s drugim bilo, nisam vidjela. Nisam se bojala smrti, jer u tom trenutku imala sam snagu koju mi je Bog davao. Uvijek sam promišljala da je Bog na mojoj strani jer se borim za istinu, za pravdu, a Bogu sam se stalno molila.

U zatvoru smo bile za Božić 1947. U tom trenutku svašta se mota po glavi, vraćaju se slike djetinjstva i onih božićnih radosti na jednoj strani, a na drugoj strani neizvjesnost. To je bio moj Božić uoči dana izricanja presude. U mislima mi je bio samo Bog, njegov dolazak na svijet i moje iščekivanje. Već sam pretpostavila što me čeka prema riječima upozorenja osječkog partizana.

Toga Božića promišljala sam o Velikom petku o križu, o Isusovim patnjama. Osuđene smo točno drugi dan Božića, dakle na Stjepandan. I sam Božić bio mi je kao i drugi dani, jer bili smo u iščekivanju što će se dogoditi. Promišljala sam pa i Isus je patio od štalice kad se rodio do pribijanja na križ. On nam je bio put i nisam sumnjala u Božju providnost, jer On vodi svijet. Jer, iako je Isus došao kao dijete koje je rođeno u štalici, ipak ga je tu netko prihvatio i dao mu smještaj.

Iz Lištice su nas prebacili u Mostar u istražni zatvor gdje smo ostale četiri mjeseca. Kroz sve me držala vjera, snaga molitve. Imala sam svoj molitvenik od kojeg se nisam odvajala od dana djetinjstva i iz kojeg sam molila i sa sobom ga nosila. U Mostaru su mi ga oduzeli, na što sam se usprotivila. Moj molitvenik bio je dio mene. No, nisu mi dopustili imati molitvenik dok me nisu osudili i prebacili u Zenicu. Nas četiri osuđene smo na zatvorske kazne po dvije godine. Majka je bila 17 mjeseci u zatvoru, dok smo mi sestre dobile po dvije godine.

Kad smo došli u Zenicu u zatvor, dali su mi moj molitvenik, dakle on je došao za mnom. U zatvoru je u jednoj sobi bila 21 žena iz mog kraja s kojima smo majka i moje sestre robijali. Mnoge od njih nisu znale čitati pa sam ja redovito predmolila iz svog molitvenika. To je bio naš zajednički molitvenik koji nas je sve spasio.

U zatvoru su svi dani isti što se tiče onih materijalnih stvari, pa tako i Božić. Bila je glad, neimaština. Znali smo da je taj dan Božić, a onda osjećaji još više prorade. Na jednoj strani svjesni smo da je izvan zatvora blagostanje kakvo-takvo, ali je sloboda, dok smo mi u zatvoru bile gladne, ispaćene. Kad znadeš da je Isus tu i da ti nitko ništa ne može, onda je i to lakše.

Prijetila je opasnost i od onih koji su nas pratili pa smo morale međusobno prepričati svoje vjerske osjećaje. Ukoliko bi nekoga otkrili da slavi javno Božić, onda bi dobio dodatno još kaznu. Zato smo nastojale biti slobodne, jer najljepši je Božić kad si u srcu slobodan. Ni najveći zatvori ne mogu slomiti čovjeka koji ima vjeru. E, to smo mi nastojale postići. Tješile smo jedna drugu, prepričavale kakvi su Božići u slobodi.«

Matija Galić, koja živi sa svojim suprugom Adamom, prisjeća se kako su još dok je bila u mostarskoj Ćelovini uvečer partizani s pjesmom, i to pretežno petkom, dolazili i odvodili ljude ubijati. »Za njih je pjesma bila radost, a za nas je njihova pjesma bila najava smrti. Dočim smo čuli partizansku pjesmu, znali smo da nam se nešto sprema, da su došli po nove žrtve. Tako su odveli i skupinu svećenika, ne znam im imena, ali znadem da su bili mlađi te da su odvedeni u nepoznato. Kad sam upitala kamo su ih odveli, odgovorili su mi: Šuti, jer ćeš i ti otići za njima. Nisam kasnije nigdje ništa čula o njima, a puno se svećenika vodi nestalim.

Kao i za druge blagdane, tako i za Božić kroz zatvorske dane najviše smo se utjecali Gospi i sv. Anti. Satima smo molili, zapravo nijedan trenutak u zatvoru nije prošao bez molitve. Posebno smo molili kad su bili blagdani, pa tako i za Božić, jer tada nam je bila važna duhovna snaga. Iako smo bile gladne, imale smo puninu u sebi, jer duhovna nas je snaga držala. Uvijek kažem: Bog nas je pogledao, Gospa i sveti Ante zagovarali kod Boga, a moj molitvenik nas je hranio i spasio.«

Glas Koncila,  priredio Vlado Čutura Božić 2009.

 

DA SE NE ZABORAVI 

Kako u posljednje vrijeme pojedinci u razgovorima žale za bivšim vremenima, bolje rečeno za bivšom Jugoslavijom ističući kako su to bila dobra vremena, te kako se bolje živjelo. Da čovjek ne povjeruje, da u pojedinim glavama postoji potreba za prizivanjem aveti zla, koje su doprinijele u patnjama Hrvata kroz povijest. Danas u medijima opet dominiraju takvi tipovi ocrnjujući sve Hrvatsko. Gledajući nedavno skup u Jadovnom i slušajući poruke sa skupa, da čovjek ne povjeruje da se tako nešto može dogoditi u Hrvatskoj. Za ne povjerovati je reakcija vlade, ponašaju se kao da su oni autori svega.
Danas razumijem ishlapljene starce što žale za nečim u čemu su uživali i gdje su imali sve privilegije, ali da su takva danas i njihova djeca, suludo je. Zar se sve tako brzo zaboravilo.
Zar se i danas moramo sramiti što smo Hrvati. Već smo zaboravili mladiće koji se boreći za Hrvatsku dali ono najvrednije, a to su njihovi životi. Kako je danas njihovim majkama i očevima, kada kroz medije čuju sve kvalifikacije o njima i Domovinskom ratu. Mladići koji su ostavili dijelove tijela po zemlji Hrvatskoj, danas se boje da li će im na vrata pokucati policija pod optužnicom da su se borili i branili Hrvatsku.
Pokušat ću kroz poratno stradanje (2. svjetski rat) obitelji Miračovih prikazati to dobro koje je donijela NOB i njeni borci Hrvatskom narodu u Hercegovini i samim Crnim Lokvama.
Po završetku drugog svjetskog rata partizani su u zapadnoj Hercegovini iz „zabave“ pobili stotine ljudi, ni krivih ni dužnih, bez ikakvog suda i obrane. Zatvarali i mučili su ljude na izmišljene optužbe, na laži susjeda.
Na žalost obitelji Miračovih to se i njima dogodilo, kada je neko od susjeda upro prstom u njih, dojavivši partizanima i bivšoj miliciji da su davale hranu ustašama, te da su odavale njihove položaje. Istina je bila da su u dva navrata 1947. ustaše (škripari) uzele hranu, a to su činile i druge vojske. Zamislite da je većina članova obitelji osuđena na dvije godine strogog zatvora radi nekoliko komadića kruha, masla (maslaca) i kojeg komadića mesa. Kako bi tek prošli da su stvarno pomagali ustaše.
U obitelji su ostale samo žene, pitam se što su one mogle učiniti kada bi netko s puškom došao u kuću i tražio hranu, po kojoj cijeni su mogle reći, ne dam. Zamislite koji zločin su učinile, radi kojeg su mučene i osuđene tri sestre i majka na dvije godine strogog zatvora u Zenici.
Kako bi pojedinci iz sela spasili svoju guzicu ili se dodvorili vlasti prokazivali su koga su stigli, tako je prokazana obitelj Miračovih. U obitelji živjelo je 5 sestara i majka. Najmlađa bila je Marija s 13 godina, kada su partizani banuli u njihovu kuću u 03. studenog 1947. Po kazivanju Anđe koja je taj dan bila u Lištici (tako su partizani prekrstili Široki brijeg), po povratku kod kuće nije zatekla nikoga, Marija je bila u školi, a kuća opljačkana. Meso koje se sušilo na tavanu nestalo je, stoka iz štale odvedena (25 ovaca, krava i tele), ostala je jedino krava Cvitulja i dvije ovce. Cvitulja je bila toliko nemirna da je drugovi nisu mogli otjerati, dvije ovce sažalivši se, ostavio je jedan partizan koji se predstavljao kao Ivan, iako je bio muslimanske vjere.
No na žalost sutradan su ponovno došli i odveli te dvije preostale ovce.
Tako su u ime naroda opljačkani svi, koji su optuženi i odvedeni na ispitivanja ili u zatvor.
Svi optuženi Crnolokvani privedeni su Đipinu kuću. Po kazivanju Anđe kada je posjetila mamu i sestre, jedan od čuvara zvani Galonja iz Bosanske krupe upitao je, jesi li ti od one babe Miračuše što su tri kćeri sa njom, nakon upita uslijedio je udarac u lice od kojeg je ostala bez zuba i zakrvavljena.
Po riječima Matije najveće muke podnijeli su Ilija Matišić i Ante Mlaskov, koji su svaki dan prebijani velikim očenašima, a ruke su im bile natečene vezane žicom na leđima.
I sama Matija je bila vezana tri dana bez hrane i vode. Kada je treći dan dobila hranu (komad kruha i vodu) istu nije mogla primiti u ruke, jer ruke nije osjećala. Zahvaljujući Frani Matasovu koji joj je hranu stavljao u usta, uspjela je nešto pojesti. Svi privedeni dobili su hranu kako bi mogli doći do Kočerina. U Kočerin su odvedeni pješice vezani žicom po dvoje. U Kočerinu su bili zatvoreni u kapelicu, dok su partizani i milicija konje držali u crkvi.
Prilikom ispitivanja članova obitelji Miračovih najgore su prošle Andra i Anica, koje su bile često premlaćivane, radi prkosne Anice.
U Kočerinu ispitivanje je trajalo dvadesetak dana uz stalna poniženja, bez prava na posjetu bilo koga od najbližih.
Po pričanju Anđe na Badnji dan pozvani su preostali ukućani zatvorenih u Brekale pred Kovačevu kuću, gdje im je naređeno da isele iz svojih kuća na sam Božić. Anđu je primio u svoju obitelj Pere Sutanov, gdje je provela 8 tjedana s malo kukuruznog brašna i masla.
Nakon Kočerina zatvorenici (od kojih je većina bila slabo obučena, neki skoro bez odjeće) vezani s provedeni su u Lišticu u prostorije OZNE.
U Lištici nastavljene su još gore muke, gdje su uz batine pojedinci bili lažno vješani, a od hrane dobivali su malo vode i mrvice starog kruha. Jedan od najgorih ispitivača spleo je od užadi batinu (užadi kojom su bili vezani zatvorenici), s kojom je svakodnevno s radošću na licu prebijao bilo muško ili žensko.
Po kazivanju Matije najteže je bilo gledati premlaćivanje dvojice braće Sušak Ivana (19 god.) i Vinka (21 god.), iako nije sigurna koje od braće bio stariji u hodniku zatvora. Na kraju braća su odvedena pred svoju kuću i ubijena.
Nakon Lištice, polugoli, gladni, prljavi, po najvećoj hladnoći odvedeni su pješice u Mostarski zatvor Ćelovinu.
Po kazivanju Anđe zahvaljujući Mili Mrčinovu dobila je propusnicu da posjeti svoje sestre i majku. Po dolasku u krug zatvora partizani (milicija) su pred 25 posjetitelja iznijeli mrtvog i zaklanog čovjeka u ustaškoj uniformi, pri tom je jedan od čuvara skočio na prsa mrtvaca tako daje krv iz vrata zaklanog pošpricala nazočne. Tko se usudio zaplakati bio je prebijen ili kasnije ubijen. Od njenih zatvorenih najgore je izgledala Anica, bila je sva natečena, od ruku do glave.
Po kazivanju Matije svakog petka zatvorenici su trpani u kamione, te uz pjesmu partizana (milicije) odvođeni su u nepoznato. Te ljude više nikada nitko nije vidio. Neki od zatvorenika tražili su spas od muka u smrti skačući s katova. Jednog petka kasno u noć Matija je upitala Milu Mrčinova (bio je pošprican s krvlju) kuda odvode te ljude, na to je dobila odgovor, da joj je pametnije da šuti. Matija je istaknula da je Mile prema njoj bio korektan i da je pomagao kada je to bilo moguće.
Matiji je bilo posebno žao jednog mladog svećenika, kojeg su 15 dana držali svezanog u WC, dok su zatvorenici obavljali nuždu, k tome bio je prebijan, nije dobivao ni hranu. Kao i veliki broj zatvorenika tako je svećenik nestao jednog petka.
Nakon Mostara i izrečene presude upućeni su u Zenički zatvor na teški prisilni rad, gdje su obavljali najteže i najprljavije poslove. Jedino je majka radila u voćnjaku, te je nakon jedne godine i radi malodobnog djeteta puštena kući.
Stanje u zatvoru bilo je tako da je cimerica od Matije zvala se Ruža za jednu noć od šoka potpuno posjedila.
Prepričala je jedan događaj kada je jedan partizan sa ocem došao posjetiti zatvorenog brata ustašu. Da pokaže odanost partiji ubio je brata, nakon toga otac je ubio njega, a partizani oca. To se događalo zahvaljujući bolesnoj komunističkoj ideologiji.
Na žalost, Matija i Anđa nisu se mogle sjetiti svih detalja, imena ljudi i datuma, kako bi se u ovom životopisu mogli prepoznati i drugi koji su preživjeli strahote tih godina.
Ako je obitelj Miračovih prošla Kalvariju radi ovako nečeg benignog, kako su tek prošli oni koji su se borili na ratištu za Hrvatsku.
Matija i Anđa su istaknule da ih je jedino vjera u Boga spasila da, da su mogle podnijeti sve te patnje.

Marko Izaković  24.lipnja 2015.

 

 

CRNE LOKVE POSEBNO SU POVEZANE S BLAŽENIM ALOJZEM STEPINCEM

Uz pedesetu obljetnicu mučeničke smrti (10.veljače 1960.) blaženog Alojza Stepinca spominjemo se  prvog i jedinog svećenika o.Lovre Mate Galića koji je rođen u Crnim Lokvama (Rujan pod Kušanovcom foto ispod) 12.09.1919. godine od oca Grge i majke Ivanke rođ. Vukoja, a umro je na svoj imendan 10.08.2001. u mjestu Sveta Marija gdje je pokopan i gdje je bio župnik 48 godina od 1950-1998 godine. Posebna povezanost Crnolokvana s Blaženim Alojzem Stepincem je u tome što je svećenika Lovru Matu Galića zaredio nadbiskup 15. srpnja 1945. godine zajedno s pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem u zagrebačkoj katedrali. Lovro Galić pripada onoj grupi ređenika kojima je na svećeničkom ređenju blaženi Alozije Stepinac rekao glasovite proročke riječi: „šaljem vas u krvavu kupelj!“.

Životni hod o.Lovre Galića u kratkim crtama teče ovako: roditelji su ga poslali u trapistički samostan Marija Zvijezda u Banja Luci kao sedmogodišnjega dječaka. Ondje je završio osnovnu i srednju školu, a potom stupio u red trapista. Otud je njegovo inzistiranje da ga se oslovljava sa otac Lovro. Za svećenika ga je zaredio nadbiskup blaženi Alojze Stepinac 15. srpnja 1945. godine. Kada su komunisti 1946. godine konsificirali svu imovinu trapističkog samostana i potjerali redovnike o.Lovro Galić se s dvadesetak mlađih članova samostana sklonio u trapistički samostan u Krškom, ali slovenske su ih vlasti brzo protjerale i tada je došao u Zagrebačku nadbiskupiju. U jesen iste godine poslan je za kapelana župniku Draganu Delaku u župu Sveta marija pod Okićem. Nakon mjesec dana župnik je umro pa je o. Lovro Galić preuzeo upravu župe. Ondje je bilo za svećenika ne samo teško već i opasno po život. U susjednom Svetom Martinu župnik je ubijen pa nije stanovao u župnoj kuriji, na osamljenom mjestu, nego je najviše stanovao kod dobrih župljana.

Kao što mu je na ređenju blaženi Alozije Stepinac rekao glasovite proročke riječi: „šaljem vas u krvavu kupelj“ tu je kupelj itekako osjetio i o.Lovro Galić. Prilikom pokušaja atentata na njega gdje je samo Božijim čudom ostao živ a koji se dogodio u Sv.Mariji Okićkoj na Uskrsni ponedjeljak, 10. travnja 1950. poslije podne u župnom dvoru. Atentat se dogodio iza Velike subote, 8. travnja 1950. kada  je bila  veoma uspjela Uskrsna procesija.  Napad se zbio kada je bio u kuhinji sa svojom majkom, sa sestrom i dvojicom župljana. Došla su dvojica ljudi odmah s vratiju jedan je rekao : "U ime zakona uhapšeni ste!" Odmah je pucao! Župnik o.Lovro je bio pogođen u trbuh i pao. Napadač je opalio drugi metak prema glavi ranjenika, ali je promašio. Metak je okrznuo nogu župnikove majke. Napadači su se povukli i pobjegli , a jedan hrabri župljanin  iz susjedstva odvezao je župnika o. Lovru Galića u bolnicu u Karlovac,  gdje je bio operiran i život mu  je spašen. Nakon operacije oporavljao se tri mjeseca na moru, a potom je 2. studenog iste godine imenovan upraviteljem župe Sveta Marija u Međimurju.Napadači su bili poznati i samo simbolično suđeni! Svoje djelovanje u župi opisao je u Spomenici koju je iznova započeo, budući da je stara Spomenica nestala.


O.Lovro Galić je za sebe govorio da je rođen na dan imena Marijina blizu Svete Marije na Širokom Brijegu, boravio u samostanu Marija Zvijezda u Banja Luci, bio župnik u Svetoj Mariji pod Okićem i u Svetoj Mariji na Muri. Cijeli mu je život bio povezan s mjestima Majke Božje i govorio je da se smatra Marijinim svećenikom.

Skoro cijeli svećenički red proživio je u Svetoj Mariji u Međimurju.U vjernosti Crkvi i svome nadbiskupu bio je nesalomiv. Uzalud su mu prijetili i progonili gdje su stigli. On nije popuštao, a radio je koliko god je mogao. Takav je ostao do kraja. Kada su ga tjelesne sile napuštale i već prešao kanonsku dob od 75 godina umirovljen je, a biskup ga je promaknuo u čast začasnog kanonika Varaždinsko-začazmanskog kaptola. Župu je 20. kolovoza 1998. godine predao svom nasljedniku nakon 48 godina župnikovanja!  Ostao je u župi provesti umirovljeničke dane, najprije u župnom dvoru, a nakon toga u svom vlastitom domu. I kao umirovljenik pomagao je novom župniku u Svetoj Mariji Pavlu Markaču savjetom i koliko je mogao djelom.

Bio je član Bratovštine sv. Josipa za pomoć umirućima i pisao je zanimljive članke u Glasniku sv.Josipa. Svoju posebnu povezanost s blaženim nadbiskupom iznosi u svom izlaganju u Glasniku sv.Josipa.

Piše kako se sjeća kako su se jednom 1952. godine kao 2 mlada svećenika, i to vlč. Franjo Kuharić i ja , prošvercali do nadbiskupa Stepinca u Krašiću, makar je bila milicija 3 km pred Krašićem, a sam farof (župni dvor) pod budnim okom Ozne ili Udbe. Župnik nam je bio kolega, pa je znao kako se ipak može. Ostali smo s nadbiskupom i više od 3 sata. Bio je veseo što nam je varka uspjela, ali nam je među inim tad rekao: „Vjerujem da su mnogi u ovoj Jugoslaviji đavlom opsjednuti, jer ovo što rade nemože biti bez vraga“. Sretno smo se uputili van prema Pribiću, rodnoj župi Kuharićevih. Bilo uzbrdo, pa smo malo stali i pogledali prema farofu (župnom dvoru). Nadbiskup je još bio na prozoru i ponovno nas blagoslovio. Kad je Franjo Kuharić imenovan pomoćnim biskupom, čestitao sam mu pismeno i spomenuo, kako je onda skoro sav blagoslov preuzvišenog ostao na njemu, ali je nešto ostalo i na meni za sve vrijeme župnikovanja u župi Sv. Marije na nebo uznesene.

U jednom pismu nadbiskupa Stepinca o.Lovri Galiću između ostalog piše citiram: „Čujem ovih dana, kako se u našoj zemlji sprema četirmjesečna proslava proklamacije prava čovjeka sa strane Ujedinjenih Naroda. Vi ste imali prilike iskusiti, kako se kod nas poštuju prava čovjeka, kad su Vam u Okiću ispalili dva metka u prsa, da Vas bez suda i bez istrage otpreme s ovog svijeta, jer ste katolički svećenik. Sigurno niste zaboravili strahovlade glasovotog Drpića, šefa Udbe tada u Jaski. No vi ste ipak katolički svećenik. Neka se vaše srce ne zgrozi nad ovom kontradikcijom, koju predstavlja proslava i praksa, nego se iskreno molite za svoje protivnike i svoje ubojice, koji su Vam htjeli ni krivom ni dužnom oduzeti život. Tako će te ispuniti zapovijed Kristovu: „Ljubite neprijatelje svoje i molite se za one, koji Vas progone!“ Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu, nadbiskup Alojze Stepinac (Krašić, 26.08.1958.-orginal cijelo pismo u nećakinje Marije Štefanac)“.

O. Lovro Galić je naročito kritički govorio s propovjedaonice o pošasti zla psovke i kletve u našem hrvatskom narodu kao i demografskim izumiranjem hrvata zbog pada nataliteta. Znao je reći:“mala korist od himne i zastave s grbom ako nam kuće ostanu puste bez djece. Bio je nacionalno vrlo svijestan u uvijek je to naglašavao. Prema svjedočenju sadašnjeg župnika u Svetoj Mariji Pavla Markača na pitanje da li je Hercegovac uvjek je govorio: „Ja sam Hrvat iz Hercegovine“. Za vrijeme života nekoliko puta je posjetio svoj rodni kraj i govorio Svetu Misu na Groblju-Javor u Crnim lokvama. Zlatnu Misu za 50 godina misništva o.Lovre predvodio kardinal Franjo Kuharić. (foto ispod).

U ovoj godini koju je Papa Benedikt XVI proglasio godinom svećenika (traje do 11. lipnja 2010. godine)  spominjemo se i dvojice mladih svećenika koji su porijeklom iz Crnih Lokava i koji su mlade Mise imali u Crnim Lokvama  2003 godine karmelićanin o. Viktor Grbeša (Otac Stanko rođen u Crnim lokvama) i 2009 godine franjevac fra Krunoslav Albert (Majka Ljubica Brekalo rođena u Medinim staninama-Jastrović  Crne Lokve).

I na kraju poziv svima da u ovoj godini svećenika posebno molimo za naše svećenike-duhovne pastire i za duhovna zvanja u našem narodu.

Izvori: Članci objavljeni u Glasniku sv.Josipa, Intervju kardinala F.Kuharića GK 1993. god; svjedočanstvo nećakinje o. Lovre  Marije (r.Galić) Štefanac i svjedočanstvo starijih Crnolokvana.

Fotografije, o.Lovro Mate Galić, rodna kuća (nekad i sad) ,selo Crne Lokve

Autor: Mladen Galić, 10.veljače 2010.